Koji je to bio čovjek, a tek pjesnik, Avdo Osmić! Kod kojega sam god došao umjetnika pisane riječi toga doba, svaki je na vidnome mjestu držao njegovu sliku, kao koštovnik u kavani. Naočit, dotjeran, pomno birane kravate, zagrebački đak… prvi u okrugu doktor znanosti… Stani pa gledaj… Ljudi su ustajali kada bi on ušao u […]
Continue reading …U jesen te 1998. godine, Dušan i njegova žena, koju je zvao bakom, užurbano se pakuju jer je neko Dušanu javio da se može vratiti u Drvar – na svoj kućni prag. Dva puta mu to nisu trebali reći, i sa starim biciklom Rog, kojeg je kupio od svoje crkavice od nekih palanačkih Cigana, tog […]
Continue reading …
Nema detinjstva. To je bar jasno. Sve je falsifikovano. Izmišljeno zato da bismo se, kada za to kucne čas, ponašali kao odrasli, tražeći, na najluđim mestima i u najbesmislenijim stvarima, ono što smo imali i olako ga izgubili. Ne znam šta je to. Još uvek ne. Možda nikada neću saznati. Ali tražiću ga, gde bi […]
Continue reading …
Često sam se pitao kako se stvara sreća!? Najviše mi je paralo uši ono da je čovjek sam tvorac svoje sreće. Kako je da je stvorim? Rođen sam sa uanprijed osmišljenim životom.Rođen da budem nesrećan. Ne, to je isuviše prosto, možda rođen da budem protivteža srećnima, da se svijet ne nagne previše na jednu stranu, […]
Continue reading …
Putujem svjetom al’ Bosne nema, ni boljih ljudi, ni ljepših žeenaaa… (Halid Muslimović ili neki dr. bosanski folk pjevač) Šta da ti prićam. Život. To i radim otkako sam ovde stigla. Il ga prićam sebi il drugima. I nikad ne znam oklen ću. Na filmu se il krene od kad se neko rodi il od […]
Continue reading …Imao sam veliku sreću. Što je granata pala u našu bašču, baš u pravo vrijeme, oko pola četiri popodne, kad smo žena i ja, sa nekoliko komšija, sjedili na klupi ispod izabele. Komšije su bile i nove i stare, što će reći oni koji su na početku rata doselili u naš sokak jer su mijenjali […]
Continue reading …Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda […]
Continue reading …Imali smo jedno drvo kraj zelenih baraka. Na njemu su rasle tri mušmule. Koliko god da si ih brao, uvek su bile tri. Često smo ih brali. Čupo, ja, Anton… Anton je bio Albanac. Katolik. Njegovi su ga zvali Ljon. Pa, i mi. Često sam svraćao kod njih. Tetka Roza je tkala po čitav dan […]
Continue reading …Zovem se Mihael, svoje priče pišem onako kako misli mi nadolaze, bez reda i redoslijeda, bez kalendara i kronoloških ustupaka, ima tu svega, od istine i preuveličavanja do patetike i pustih sanjarenja. Malo toga o sebi znam, kao i svaki prosječni kmet saznanja o porijeklu i precima sežu do rijetkih požutjelih fotografija u obiteljskim albumima, […]
Continue reading …Raduj se sitnici i praštaj, svakoga čeka pedalj zemlje. Raduj se i maštaj, neka te ne obeshrabri mrak noćni. Dobiće pedalj zemlje i onaj što misli da je od Boga moćniji. U petak je u Zemunskoj bolnici umro Rade Kačavenda, izbeglica. Dok je ležao na intezivnoj nezi preko veza uspeo sam […]
Continue reading …
