Home » Archives by category » proza (Page 10)

Imali smo jedno drvo kraj zelenih baraka. Na njemu su rasle tri mušmule. Koliko god da si ih brao, uvek su bile tri. Često smo ih brali. Čupo, ja, Anton… Anton je bio Albanac. Katolik. Njegovi su ga zvali Ljon. Pa, i mi. Često sam svraćao kod njih. Tetka Roza je tkala po čitav dan […]

Continue reading …

Tvoja sestra je drolja, rekla je majka, sipajući pileća rebarca u hladnom umaku na moj tanjur. Otac je šutio, ukopan na sjedalici. Bradom je gotovo dodirivao stolnjak, a dva pramena nalik oprugama lepršala su nad jelom. Bilo je to u nedjelju poslije mog 12. rođendana. Možda je majka razmišljala o propovijedi don Ivana.  U prvoj […]

Continue reading …

Zovem se Mihael, svoje priče pišem onako kako misli mi nadolaze, bez reda i redoslijeda, bez kalendara i kronoloških ustupaka, ima tu svega, od istine i preuveličavanja do patetike i pustih sanjarenja. Malo toga o sebi znam, kao i svaki prosječni kmet saznanja o porijeklu i precima sežu do rijetkih požutjelih fotografija u obiteljskim albumima, […]

Continue reading …

Raduj se sitnici i praštaj, svakoga čeka pedalj zemlje. Raduj se i maštaj, neka te ne obeshrabri mrak noćni. Dobiće pedalj zemlje i onaj što misli da je od Boga moćniji.          U petak je u Zemunskoj bolnici umro Rade Kačavenda, izbeglica. Dok je ležao na intezivnoj nezi preko veza uspeo sam […]

Continue reading …

U filmu „Put u raj“ Marija Fanelija za koji je Krleža napisao originalni scenario (a ne kao što bi se moglo pomisliti da je to adaptacija nekog njegovog romana /mada jeste koristio „motive“ jedne pripovetke, to da/, a uzgred budi rečeno, kako to /bogamu!/ da su se svi navikli da se za film kaže rediteljev […]

Continue reading …

Prvih godina izbjeglištva tetak je naslonjen na ograde po holandskim vrtovima, što su plastikom ornamenata i na brzinu uzgajanim cvijećem u bezbrojnim staklenicima pokušavali nazor da dozovu mir i ljepotu, tražio onaj hlad orahov ispod kuće, dole pored ograde u ćošku preko puta Mehine avlije, uz jarak, gdje je kahva prijala kao nigdje na ponjavi, […]

Continue reading …

Rajko Glibo: Tu sam

No Comment

Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i – šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u […]

Continue reading …

Za pojačivačem po ko zna koji put danas posežem, a zatim se trzam i naglo uzmičem. Meškolji se mala beštija, kontakta je željna. Ne ne i opet ne! Za ovo prestar sam! Okrećem se i prostoriju žurno napuštam, odlučan u nameri da stare greške ne ponavljam. Marvi je hranjenju vreme. Mekušce iz spremnika dohvatam, pa […]

Continue reading …

Jabučilo. Nenavikla životinja na sapat, zlatnom grivom lomi jarko purpurnu svetlost, dok sunce pada poput tikve u oči i raspaljuje poslednji cik mađarskih pašnjaka, sa kojih doveden u čamotinju kao vascela Bormanova loza (behu mu preci u nemim, dalekim vremenima kao sapatnja turskim vazalima u bici za Berkasovo)  – provodi jedno obično popodene.        Popodne […]

Continue reading …

Na prozni deo konkursa za aprilsko izdanje Afirmatora stiglo je preko dvesta kratkih priča autora iz celog regiona.  Iz velikog broja kvalitetnih radova, koji su na našu adresu stigli do 20. marta, nalazimo da se autentičnošću i kvalitetom izdvajaju tri priče: – Šta se možda dešava dok Boško Barman paše Jabučila – Svetislav Nenadović (u […]

Continue reading …
Page 10 of 10« First‹ Previous8910