C A R A C A S, Miroslav Pelikan

Filed under: afirmator,broj-33-decembar 2014,poezija,poezija i proza |

Caracas

 

Zatječem se u rajskom vrtu, preplavljen snoviđenjem, sporo udišući vreli zrak, otirući znoj sa čela i tijela

Stojim i osluškujem sasvim nepoznate zvukove, mada mi se povremeno čine prepoznatljivima i čudim se, s vremena na vrijeme, kako sam se ja baš tu zatekao, ovdje ispod razgranatog drveća

Ne nalazim odgovora, pa ni onda kada se razbuktaju zvuci neugode i neke daleke, još uvijek nejasne opasnosti

Osuđen sam na čekanje zadnjeg zvuka roga a mogao sam biti u Caracasu, s ponešto zlata u džepu i bez mnogo promišljanja što donosi sutrašnji dan

Da, mogao sam biti tamo i živjeti život drugog čovjeka, čovjeka iz Caracasa

No, ostao sam, uljuljkan lažnim mirom rajskog vrta i sada, evo iščekujem teški zvuk roga koji će odvesti i udaljiti od sjena ispod bogatih krošnji, koje ću istina, brzo zaboraviti, no vrijeme neću, ne mogu

Jesam li protratio cjelokupno pripadajuće mi vrijeme, lamentirajući o Južnom moru i mnogim plovidbama bez dosizanja željene obale ?

Da, jesam

Smiješim se kada pomislim na Caracas u kojemu nikada nisam bio, niti u mislima a mogao sam

 

Caracas  II

 

Zašto Caracas?

Ne znam, valjda mi se sviđa ime toga dalekoga grada iza svih mora i rijeka, vjerojatno samo to jer lijepo je ime Caracas

Prije gotovo dvadeset godina možda sam mogao postati novim građaninom tajnovita grada

Mogao sam živjeti s nepoznatim ljudima, vjerujem da bi mi vrijeme pomoglo da ih barem djelomično upoznam, barem da im zapamtim imena ako ne lica

Svoj bi stari život ostavio, pohranio u knjigu uspomena, povremeno je otvarajući kako bi se provjetrila i kada mi se Caracas ne bi sviđao, ali to bi bilo rijetko jer bi me Caracas srdačno grlio nakon takvih svađa i ja bi mu se prepuštao, ne misleći na sutra

Ali, zaslijepljen omamljivim mirisima rajska vrta, ostao sam, niti ne sluteći koliko ću kasnije očajno snatriti o dalekom gradu

Glava mi je u oblacima Caracasa a noge, noge su mi čvrsto ukopane u zlatni pijesak rajskog vrta ne puštaju me, zrnca mrmore, pripadaš nama a ne oblacima, nama i samo nama

Prije i ne čini se tako davno, prije nekih petnaestak ili više godina, pozvali su me na brod koji plovi u nepoznato, dok je vreli pijesak ustrajno grijao moja stopala, žestoko se sljubljujući s mojim prstima, koji su se instinktivno pomicali i lijevo i desno, ogrijani

Brod je otplovio, moje je ime prekriženo, ostao sam, duboko vjerujući u ispravnost odluke

Vrijeme me sustiže i šapuće, Caracas, Caracas, Caracas

Sklapam oči i jasno se opažam u polumraku španjolskih trijemova, u mnoštvu, u buci, da, to sam ja, neki drugi ja, znojan, s mokrom košuljom, ispijam piće, osjećajući blizinu žene koja sjedi pored mene, smiješim joj se, ona se zagleda u moje oči, primičući se bliže

Caracas, to je Caracas i netko drugi tko sliči meni, dok ovdje sjedim u rajskom vrtu tonući u zlatni pijesak sve dublje

 

Pijesak

 

Utonuo sam u pijesak do vrata, tek mi se glava izdvaja iznad horizonta zlatnine

Još mogu disati, mogu i sanjati o onome gradu, toliko dalekom da ga ne mogu ni zamisliti, ne mogu si dočarati niti jedan jasni detalj vedute

Caracas, Caracas, grad u daljini, grad gdje sam se mogao spasiti i postati i ostati ono što jesam, anonimni pjesnik, netko i nitko s puno prostora unaokolo

Žmirkam, pijesak mi zasipa oči, pokušava me odvojiti na silu od misli što me drže živim

Caracas, Caracas

Pijesak prijeti, nasilan je, što će mi taj grad u glavi ispod ovog veličanstvenog drveća?

Zašto uopće pomišljam o daljini kada ovdje imam gotovo sve?

Tijelo mi je zarobljeno no još mi je duh slobodan, šapćem tiho pijesku a on me grčevitim trzajima sve snažnije zatrpava i već su i i usta pokrivena i gušim se, no oči još vide i sanjaju grad

 

Izbor

 

Doista, sve je na čovjeku, sam može odabrati, odlučiti i krenuti na svoju stranu, recimo prema Caracasu, otploviti dugom, jednoličnom plovidbom i sustići svoj grad

Izbor je neometan, posve slobodan, no gotovo se nikada ne stiže na pravo odredište, zavaraju nas detalji scenografije vrta i ostajemo zauvijek, tek nam duša katkada odluta i onda se nerijetko vrati razočarana, zašto se nismo otisnuli?

Je li dovoljno objesiti fotografiju grada na bjelinu zida i bar se malo zadovoljiti?

Ne znam, ne vjerujem, duh grada živi daleko kao i grad, fotografija je tek iluzija

Iluzija, kako smo mogli biti negdje daleko i živjeti drugi, čini nam se i svrhovitiji  život ne misleći na prošlost i onaj život ispod grana na zlatnom pijesku

Prije petnaest godina imao sam kartu za Caracas a sada me sustavno guši pijesak, ljuteći se, ne misli na te gluposti, odabrao si, ja sam tvoj izbor, pijesak koji ti navire kroz usta, ja sam tvoj izbor

 

Noć poslije svega

 

Možda će mi noć donijeti predah i možda me pijesak neće posve prekriti

Možda, kaže pijesak, sve ovisi o Caracasu, sve ovisi o njemu

Noć je blago dobrostiva, prepuna milosti, tako trebam predah

Toliko me misli o Caracasu iscrpljuju, želim predahnuti, udahnuti sporo zrak i zaspati, ne sanjajući ništa, tek bijelu prazninu sna, ravnomjernu i dosadnu

Misli se roje, množe, utrkuju se međusobno, buče, dok i dalje sve dublje tonem u pijesak

Samo je pitanje trenutka kada će me pijesak prekriti

 

Odlazak

 

Želim otići iz svoga svakodnevnoga života i skriti se u neki nepoznati detalj i tamo proživjeti svoje posljednje godine, nadajući se ipak nekakvoj promjeni, bilo kakvoj, koja bi ovaj sivi, nevidljivi život učinila drugačijim, možda slojevitijim i s pomno odabranim sitnicama

Doista se želim osloboditi okova ovoga, stvarna, dosadna i neprimjerena života, nitko s njim nije zadovoljan, pa niti ja, njegov tvorac

Kakvi su zvuci Caracasa?

Opijaju li stanovnike?

Otišao sam a tijelo mi je ostalo, podijeljen sam, razdijeljen na polovice, jednu što pripada Caracasu i drugu od rajskog vrta

Dvije sam polovice, nejednake i nepravedne, slabe, krhke, grubo odvojene a ja sam samo jedan i beživotan

Želim otići, makar i samo u mislima, utonuti u vlažne noći i osjetiti ruku žene zelenih očiju koja sjedi pored mene

 

Rub

 

Na rubu sam, doveden i svojom voljom do samoga procijepa, očekujući da me netko milostivo gurne u dubinu, u zaborav

Vruće je dok čekam izvršitelja moje kazne

Miran sam, uistinu, bez pomoći drugih dokoračao sam do ove linije i sada mogu samo čekati, izabranoga

Sjećam se detalja iz svoga djetinjstva

Slike davnog života izviru kao slabi izvor, jačajući kako razmišljam o njima

Svjetlost slabi, čekam, je li čekanje kazna?

 

San

 

Sanjao sam jednom nepoznati, neprepoznatljivi, prostrani grad, uzbudilo me je snoviđenje jer to je bio grad koji moram vidjeti jednom, bilo kada

Caracas, Caracas, odzvanjalo je ime, Caracas, Caracas

Čudna li davna sna?

Je li me doista neka čudnovata sudbina vodi daleko, bilo kada, pa i sada, kada mi kosa opada a okrunjen sam sjedinama

 

miropelikanzf9

 

Rođen 1950. u Dežanovcu. U Zagrebu završio gimnaziju i apsolvirao na
Filozofskom fakultetu.
Od sredine sedamdesetih deluje kao slobodni novinar na planu kulture (likovna umjetnost i izdavaštvo), sarađujući s nizom dnevnih listova i
časopisa.
U istom razdoblju objavljuje prozu i poeziju u dnevnim novinama, časopisima i na 3. programu Hrvatskoga radija (niz
autorskih emisija u ciklusima ,,Poezija naglas“ i ,,Hrvatska proza“).
Zaposlen u Leksikografskom zavodu ,,Miroslav Krleža“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.