Božidar Brezinščak Bagola: Prostranstva jednostavnosti i mirnoće

Filed under: afirmator,broj 02 - maj 2012,kritika,poezija i proza |

Hrvoje Ivančić, Dunavski blues. Čamcem od Zagreba do Crnog mora,
SysPrint Zagreb, 2011.

Hrvoje Ivančić rođen je u Zaboku 1983. Poslije završene gimnazije upisao je studij povijesti i diplomirao na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Po svršetku fakulteta posvetio se svojoj najvećoj ljubavi – putovanjima. Kupio je fotoaparat i krenuo na put diljem svijeta. Usporedo s brojnim ekspedicijama bacio se u spisateljske vode te objavio na desetke reportaža u eminentnim tiskovinama i na internet portalima. Godine 2011. Objavio je prvu knjigu, putopisni roman Dunavski blues.
Recenzent Hrvoje Šalković u svojoj je recenziji između ostalog zapisao: “Hrvoje Ivančić vječito je nasmiješen, skroman i nenametljiv. Željan je slobode, pozitivno lud, a ono što je najvažnije, zna sjajno ispričati priču”. I doista, riječ je o sjajno ispričanim dogodovštinama tijekom avanturističke plovidbe gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora. Dvojica prijatelja, Hrvoje Ivančić i Tito Trojak, kupuju na zagrebačkom Hreliću žuti gumeni čamac, opreme ga i preurede u ploveću potleušicu i zaplove njime Savom nizvodno. U sisačkoj kapetaniji pridruži im se novi prijatelj Cikić, koji se u Beogradu kladio da će proputovati pola Europe i slikati se s džointom u ustima na glavnom trgu svake zemlje koju će pohoditi. Upravo je to obavio na zagrebačkom Trgu bana Jelačića te je sada na putu za Bosnu. Zahvalan na susretljivosti, ponudi ih smotuljcima marihuane i nastavi s pričom o sretnom djetinjstvu u Petrinji i mladenačkim godinama u Beogradu gdje je upoznao divne drugove, visio s njima na ušću Save u Dunav i kladio se da će napraviti nešto što drugi nisu…
Prije slavonskog sela Davor dožive strašno nevrijeme, a malo dalje od Davora zabiju se lagano u usidreni čamac. Upoznaju se s prilično zatečenim ljubavnim parom, nazdravljaju jedni drugima, popiju svu zalihu pića i nastavljaju dalje. Slijede neočekivani susreti s dobrim ljudima na splavima i nezgode s papirologijom u lučkim kapetanijama.  U Slavonskom Brodu nailaze na dobrog inspektora Simića, dokazuju se u veslanju, imaju problema sa sidrom, ali uskače slavonski dobričina Baja i popravi sidro, a  kapetan Simić šalje po njima pozdrav kapetanu Barutu u Beograd.
Ploveći pored Gunje i Brčkog zabavljaju se izrezivanjem hrvatske zastave i pravljenjem srpske. U Sremskoj Mitrovici dočeka ih u kapetaniji debeljuškasti tip Sale, nudi ih rakijom i sva trojica se dobrano nacvrckaju. Doživljavaju peripetije s pograničnim policajcem koji ih vraća natrag u Hrvatsku. Vraćaju se prema Županji, presreću ih šverceri koji prevoze preko granice Kineze i Afganistance. U Županji im u pomoć priskoči Titov poznanik Danko. Nađe se tu opet kapetan Simić koji sve dogovori s Beogradom i omogući im da povuku za nos inspektora u Sremskoj Mitrovici koji ih je sada morao pustiti jer posjeduju rješenje s više instance.
Na prilazu Beogradu dočekuju ih ogromne lađe i brojne splavi na kojima se roštilja, pije i zabavlja. Pristaju na lijevoj obali podno Kalemegdana. Dočekuje ih TV-ekipa i Cikićev drugar Boro. Nakon snimanja Boro ih upoznaje s gradom, časti srpskim specijalitetima, odvodi na Ratno ostrvo, pokazuje iza grmlja iznenađenje, gredicu s gustim biljkama marihuane jaka mirisa. Kapetan Barut susretljivo im pregleda i vrati dokumente te su više nego zadovoljni ludovanjem na Adi Ciganliji, gdje su svojom kajkavštinom razgaljivali duše srpskim zavodnicama, nastavili ploviti prema Pančevu, Smederevu i Đerdapu.
U Malom Đerdapu susreću riječni kruzer i znatiželjnim snobovima pokazuju gole guzice. Potom ih u burnoj i valovitoj klisuri snalaze velike nevolje, udaraju u liticu, krepa motor, ali srećom dno čamca ostaje čitavo te se pomoću vesala domognu obale. I samo što su umorni zaspali, nestao je čamac. Stopom se prebacuju do Kladova, nailaze na Šucu, čovjeka raspoloženog za razgovor i pomoć, saznaju da se čamac zaustavio u brodogradilištu. Uz Šucinu pomoć srede motor i nastave ploviti prema bugarskoj granici.
Prolaze gradove Lom, Kozloduj, Orjahovo, približavaju se Nikpolju, susreću čuvara gradilišta koji im kuje zavjeru te su jedva umakli četvorici napadača. U gradu Svištovu upoznaju brkatog trgovca koji im priča kako na riječnoj adi desetak kilometara nizvodno rastu grmovi biljke koju ljudi zovu „božji dodir“. Pronašli su tu biljku, popili čaj i u transu doživjeli sebe među razigranim patuljcima. Malo kasnije primijetili su kako ih uz rijeku prati prosijedi biciklist, upoznaju se s njim, Amerikancem i vijetnamskim ratnikom po imenu George, koji u Bugarskoj provodi umirovljeničke dane, kupio je mladu ženu, poslao ju na studij u Ameriku, a živi s dvije djevojke od šesnaest i devetnaest godina, kojima nije doduše lako s njime, ali plaća je tako mala da ne mogu sebi priuštiti stan.
Slijedi rumunjska cirkusijada, ponovno im crkne motor, prevrču se i jedva živi dospijevaju u grad Fetešti gdje se nadvikuju s Ciganima i nadmudruju s carinikom. Malo dalje dočekuju ih ribarske družine od kojih saznaju svu bijedu ribarenja i životarenja od prodaje riba.
Napokon stižu u gradić Sulinu gdje Dunav ljubi Crno more. Tu je kraj puta, prodaju čamac za dvjesto eura i dive se skupini djevojaka i mladića s gitarama, dugim kosama i šarenim krpicama koji im govore da idu do ušća, do mjesta gdje osjećaju mir.
U opise svih zgoda i nezgoda Hrvoje Ivančić majstorski ugrađuje u stilu arabeskne ornamentike svoj iskustveni, doživljajni pogled na svijet i osobno ostvarivanje snova. „Jednog dana jednostavno sam odlučio odbaciti sva sranja i zaplivati prostranstvima jednostavnosti i mirnoće“ (str.10.).
Buđenje na obali rijeke dočarava mu najljepši dio dana. „Sunce, kad je granulo, kao da je pokrenulo zaspali organizam i dalo mu snagu za novi početak. Svaki atom u mojem tijelu počeo je skakati. Sunčeve zrake tuširale su me gotovo opipljive i djelovale na mene kao kamilica za dušu. Osjećao sam se tad poput psa, poput presretna psa“ (str. 49.).
Dok su po cijele dane plutali, u zraku se osjećala pozitivna energija, posvetili bi se sami sebi i razmišljali o stvarima na koje čovjek, opterećen svakodnevnim životom, niti ne pomišlja. U noćima tihim i otmjenim uz uvlačenje pokojeg dima misli im se vrte sve u šesnaest, od sićušna mrava do nastajanja svemira. „Samim nastajanjem svemira oslobodila se velika energija koja i danas povezuje ogromna kozmička prostranstva. Energija je krenula iz početne točke i dopirala kamo god se širio svemir. To je energija zbog koje svatko barem jednom u životu osjeti da pripada nečem većem, da je dio većeg plana i dio jedne zajedničke cjeline (str. 134.).
Iz svake nevolje u hirovitoj rijeci autor se vraća na pravi put. „Spoznajem da smo jedino što vrijedi mi sami, naša želja i usputna energija…Sve je u tom svemiru moguće! Samo treba stvari uzeti u svoje ruke i postati vozač, a ne vozilo“ (str. 157.).
Dvojici prijatelja nije stalo do dobrog izgleda na rijeci, do komfora, ponajmanje do naslovnica plitkih modnih časopisa. Zavoljeli su svaku sekundu svog vremena. „Zašli smo duboko u rijeku. Duboko u sebe same više nego li u nekakvu divljinu ili pustoš. Svuda oko nas prolaze ljudi, pristupaju nam i s nama komuniciraju. Daju više nego što uzmu. Smiju se više nego što plaču… Zaraženi smo ljubavlju prema svakom novom svitanju i ljepotom koja se pruža preko obzora iz dana u dan“ (str. 205).
Na mjestu gdje Dunav ljubi Crno more prodaju svoj dotrajali čamac koji ih je nosio tolike kilometre. Osjećaju se sretni i bogati, jer im je iskustvo dragocjenije od predmeta. „Što je čovjek bez ideje i bez snova? Najobičnije tijelo bez kosti, proziran najlon što vijori na vjetru. Tek sad shvaćam da je prijateljstvo, iskovano na putu, najveći dar koji čovjek može primiti. Iskustvo, a ne predmet“ (str. 242).
Dunavski blues je knjiga o prijateljstvu i samoprepoznavanju, o izazovima i ostvarivanju snova. Autor je dobitnik ovogodišnje nagrade „Rikard Jorgovanić“ koju svake godine u mjesecu travnju dodjeljuju Hrvatskozagorsko književno društvo sa sjedištem u Klanjcu i Općina Hum na Sutli.  Dosad su nagradu dobili Božidar Petrač za izbor i priređivanje knjige Feljtoni Rikarda Jorgovanića, Ivan Cesarec za knjigu Dramsko-scenski rad Tomaša Mikloušića, Rajko Fureš za zbirku kajkavskih kolumni Rieč domača, te prošle godine posmrtno za cjelokupan književni opus Vladimir Poljanec, jedan od osnivača zagorskog književnog društva i njegov najaktivniji član.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.