Televizijski morfé – Armin Bolić

Filed under: broj 02 - maj 2012,poezija,poezija i proza |

Dnevni ciklus: Maštarije

Odgurnula me nježnom odlučnošću ugašene cigarete,
tanano puhajući u dlačice na pisaćoj mašini marke „IMPERIAL“.
Nisam upao u grešku da je pitam da bude moja.
Čekao sam strpljivo sjaj u očima i zarivanje zuba u donju usnu Norine replike.
Nije bilo pretjerivanja u tišini.
Napravila je korak sa cipelama koje kmeze

Dnevni ciklus: Želja

Želiš da budeš prognan jer imaš kuću od have.
Njeni montažni zidovi s oltarima ukrašeni su prašinom 90-tih,
a kućni bogovi još uvijek žive u sobi s odškrinutim vratima.
Ti si supstanca univerzalnosti plaćena da sanjari.
Raznosiš sterilnu prašinu na gumenim cipelama, nesvjesno.
Želiš da napustiš napušteno, da ostaviš ostavljeno.
Preparirao si prazninu za izložbu u muzeju zaborava.
Želiš, a ne možeš!
Ti i dalje stojiš u mjestu cupkajući desnom nogom.
Praviš tragove svog željenog odsustva, ne da pamtiš već da se prisjećaš.
po orahovom parketu.
Prišla je pružajući ruku ruci.
Nije bilo mačaka između nas dvoje. Nije bilo sjene da nas prati.
Ostao je samo pijesak da se kotrlja u pješčanom satu.

Televizijski morfé

Razbacane figure dnevnog boravka podrugljivo se smješkaju akordima moje zapitanosti.
Nisam uspjeo da ih čujem zbog degustacije zvuka sa obližnjeg tv-a.
Mijenjao sam uloge života prelistavajući kanale kablovskog operatera.
Bio sam veslač, trgovac robljem, rob, drvosječa, razbojnik koji napada karavane,
a zatim i zarobljenik Saracena u rudniku žive koja oslabi moje zube.
(…)
Tupo grickam vrijeme tokom emisije o preživljavanju na kanalu Animal planet.
Razaznajem crnu figuru ribe na ekranu što leprša zelenim potokom.
Otvorenih usta vragolasto se primiče samom dnu gdje filistrično zjapi crni stub.
Crtež na njemu izjele su alge dok su pratile nacionalno prvenstvo u gurkanju.
Tu je i jedna harfa okićena korozijom kao trag bestraga. Sjećanje sjećanja.
(…)
Ponovo lupam po daljinskom upravljaču proklinjući istrošene baterije.
Mijenjam tv kanal očekivajući nešto „zanimljivo“.
Trenutak ostade iza mene, ne mareći o ribi koja tapka u krugu.
U otkucaj sata uskoči neki čovjek zauzimajući moje mjesto, stajajući.

Panpsihizam jedne žene

Sjedila je kraj mene ne pokazujući zanimanje za ljubav.
Njeni umorni očni kapci skrivali su parodiju za umijećem trgovanja.
Bila je to pretpostavka sa 20% popusta na sentimentalnost.
Nije bilo hronologije razmišljanja o Utopiji Morove gravure.
Njeno sjećanje ostalo je u sobi uprljano akordima protruhlog radija.
Vjerovatno se stidila jurnjave pauka sa metlom u ruci.

Neudobna tišina

Škripava bol u leđima sutrašnju večer najavljuje hladnom.
Ne mari o bubamari na zidu i njenim crnim šarama od izmaglica sjećanja.
A ona, nijema, reperskim pokretima istražuje grube nanose zida nespretnog zidara.
Da li traži blagoslov za ilegalni boravak u legalnom logoru?
Kakva je ovo samo snaga godina koje pogrbljavaju svoje korisnike?
Jesu li ovo pitanja za kalvinističku gozbu? Ili cejlonski čaj…

 

Armin Bolić (1987) rođen je u Zenici. Osnovnu školu „Alija Nametak“ završava u mjestu Begov Han, nadomak Žepču, a potom odlazi u Sarajevo gdje upisuje Gazi Husrev-begovu medresu. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja 2006. godine upisuje Pedagoški fakultet u Zenici, Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu, a neke od pjesama su mu objavljivane. Poezija mu je objavljivana u Pančevu, u Srbiji u omladinskom zborniku poezije i proze „Rukopisi“ kao i u mnogim online časopisima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.