Blago nama psima

Filed under: afirmator,broj 02 - maj 2012,satira |

Bit će mi žao ako mi ne povjerujete. Pokušat ću na sve meni znane i od drugih ukradene načine uvjeriti vas. Da živim sve bolje i bolje, svaki dan provodim sve bezbrižnije, svaku noć prosanjam sve mirnije. Izjutra se budim vesela i razigrana, izađem izvan kuće obaviti sve nužno u tom trenu, pa se još rastežem i razvlačim, do mile volje. Baš dok mi ne dosadi.

Prepoznajem odavno upijeni miris koji me opijao. Jutarnja kava. S dragom osobom koja mi je nekoć prepričavala svoj ondašnji noćašnji san. Kako bih na vrijeme shvatila da su nam snovi ipak odvojeni. U različitim ne samo osnovnim bojama, već i nijansama. I da nikada i ni sa kim ne mogu sanjati isti san. Morala sam se prestati zavaravati. Odrasti. Oni koje sam voljela na to su me prisilili.

Nije zato ni čudo da sam se odjednom, kad sam sve shvatila, počela pretvarati u drugi, novi oblik života. Zadržala iskustvo prošloga, s mudrošću koja će mi pomoći da tek sada dobro i bezbrižno živim. Da se pretvaram kad je potrebno, ulagujem kad vidim da bih od toga mogla imati koristi, pokazujem lažnu ljubav za svoje dobro.

Pa tako sada iz nizine promatram i slušam njih dvoje uz njihovu jutarnju kavu. Gospodaricu i gospodara, baš tim redoslijedom, nije to više moje vrijeme kad je bilo obrnuto, ali ne znam da li i naopačke. Znam njihov jezik, ali oni ne znaju moj, pa tako nemaju pojma u kolikoj sam prednosti. Zato misle da sam inteligentna. Trčkaram već dugo iza njihovih koraka, ali oni nemaju vremena osvrnuti se, pa me tako i ne primjećuju. Kako bi se samo zgranuli kad bi uočili što sve znam o njima. Pa sada, neprimjećena, slušam u što ona to sve vjeruje, kakve li on to njoj bajke priča, nerazasanjen, uz svetu jutarnju. Pitam se, šuteći, da li je stvarno tako glupa.

Blago meni da se sve u svijetu promijenilo. Pa ljudi počeli živjeti pasjim životom, a psi ljudskim. Uvijek sam bila malo ispred vremena, pa tako vrlo brzo prihvatila ponuđenu mi mogućnost. Da me kloniraju. A u koga drugoga nego u psa.

Promatrala sam preobrazbu života, nisam baš odmah i sve shvaćala, ali, bivalo je sve očiglednije. U prijateljskim kućama u koje sam zalazila, jer su me sve češće pozivali, vole društvo, znači, ne vole, mrsko im je i naporno da budu sami. To nije bilo teško zaključiti. Onda, poslije mene, stigao pas, kućni ljubimac. Za zavaravanje o ljubavi.

Iz parka počele nestajati klupe, klackalice i tobogani, kule od pijeska i indijanski šatori. Poslije njih i djeca, kompletno preselivši na Facebook, ali ne u društvu, već svaki klinac sam za sebe, u svome svijetu punom njemu nepoznatih laži i smicalica. Nije ih bilo u parku, pa ih zato i nisu mogli upoznati. A u park uselili psi, razigrani i veseli, kako i ne bi bili, sve im ostavljeno uređeno i njima prilagođeno.

Na ulici čujem neka nova, nepoznata imena. Zazivaju žene, zazivaju njihove jače polovice. Predugo mi je trebalo kako bih primijetila da se odazivaju oni na četiri noge, obučeni u pink i ljubičaste štramplice, hulahopke s mustrom, haljinice sa štrasom, šeširiće s mašnama, cipelice sa štiklom. Shvatila sam tek kad se djevojčica, u tankoj trenirki, kupljenoj na štandu na buvljaku, počela valjati po zemlji, kotrljajući se prema blatnjavoj lokvi, urlajući: Hoću i ja takvu faljinicu… Kupi mi takav klompetić…

Shvatih tako odjednom što je ljubav. Kako se jako može voljeti ono što ne govori, ne proturječi, ne iznosi svoje mišljenje, ne zna se svađati, ne inati se i ne zamajava. Zahvalno za dobar zalogaj, sretno ako ga se samo pogladi, radosno pusti li ga se u spavaću sobu. Ništa ne zapitkuje, ne moraju mu se polagati računi, ne traži obrazloženje za svaku minutu tobožnjega slobodnoga vremena.

Prezadovoljno s onim što dobije, jer ne razlikuje lažne od pravih bisera. Voljeno i maženo, brižno njegovano, sluša samo slatke riječi, ponekad spava u krilu. Kadli sam to ja usnula u nečijem krilu. Onda dok sam bila ljudski stvor. Od toga ugodnoga i bezbrižnoga psećega života već sam onaj prvi i zaboravila. Podsjetim se samo ovlaš, kad me u kišno rano jutro puste u park, obučenu u kabanicu. A ja dignem glavu i, još uvijek pametni pogled, prema beskućniku što se vuče prema kontejneru, majci koja nosi uplakano dijete u vrtić, ni djevojci ni djevojčici što vrluda, pijana ili od nečega umorna. Njihovi očajni pogledi prema meni sve kažu. Blago tebi, psu, kako bi se rado mijenjali s tobom.

Ali, ne bih sada više ja s vama, jer sam ušetala u novo svemirsko doba u kojemu bolje žive psi nego ljudi. Slijedite me, ako imate pseće hrabrosti.

Jagoda Kljaić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.