Darijan Ajdin: Ravnoteža viska u zakrivljenom svijetu

Filed under: afirmator,broj 14 - maj 2013,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza |

visakAutobusi su stajali na stanici u Ljubljani. Šoferi su govorili sa otpravnikom kako imaju nekoliko slobodnih mjesta i kako bi bilo šteta ostaviti putnike koji čekaju prevoz prema Danskoj. Neka plate kartu na licu mjesta i kasnije traže povrat novca autobusa koji je već uveliko kasnio. Dvoje putnika su pristali bez oklijevanja i u trenutku su postali dijelom tog nervoznog, neveselog konvoja.

“Odakle su putnici?“

“Izbjeglice iz Bosne“ – potvrdi vozač otpravniku. “Banja Luka, Prijedor, Drvar.“

Kada su nastavili svoj put Fuadovoj mami, putnici tog konvoja, u glavi je bilo jedno; njen Fuad. Bolio ga je stomak otkako su krenuli, otkako su sjeli u autobus tridesest sati ranije on nije vršio nuždu. Gladila mu je kosu i puštala ga da radi šta god želi. Iz njenog držanja niste mogli primjetiti da postoji išta drugo na svijetu do čega joj je stalo izuzev Fuadove sreće. On je imao šest godina i bio je dugo iščekivan. Njegova mama Senka, blagajnica u lokalnom građevinskom preduzeću, skoro je izgubila vjeru da će ikada zatrudniti poslije drugog pobačaja. Nedugo zatim, poslije preležanih šest i po mjeseci, težak gotovo 4 kilograma rodio se Fuad.

Stari par nestrpljivih slovenaca zauzeo je mjesta iza njih u autobusu smješkajući se Fuadu, gledajući okolo razdragano. Ljudi oko njih nisu pokazivali volju da se ponašaju isto.

“Izbjeglice“ – prošapta stara gospođa svome pratiocu. Njima je bilo drago što će konačno krenuti u posjet kćerki koja je poslije studija ostala živjeti u Kopenhagenu, tamo se udala i rodila sina. Sve do sada ona je dolazila njima.

Fuadov otac zaklopio je oči čim su autobusi ponovo krenuli pokušavajući zaspati ali šanse da se to zaista desi nisu postojale. Ne možemo zamisliti životinju u bijegu, a tako se osjećao, kako samo sklopi oči i zaspi. U par slika bez jasnog reda smjenjivala se priča iz proteklih par dana njegovog života. Zatvorenih očiju slike su vjerovatno lakše dobijale hronološki red i kakav-takav smisao. Slika prva: komšija lopovski tiho ulazi na vrata bez kucanja i govori mu na hodniku, ne želeći dugo da se zadržava, da treba da idu, da je došao red na njih; red u kojem niko nije želio biti. U taj red niko nije dobrovoljno stao niti se o tom redu govorilo glasno i javno ali su svi znali da red postoji. Ranije saznati svoje mjesto u redu predstavljalo je uvrnutu tombolu sudbine gdje oni izvučeni za nagradu dobiju život i slobodu. Fuadov tata nije se osjećao kao dobitnik. Slika druga: poslije šest godina terena i rada u smjenama dobio je posao poslovođe, Fuad je imao dva mjeseca, tri nova stana za radnike bila su useljiva, a on je bio jedan od njih. Slika treća: zeleno-crvena torba i starinski kofer prepuni stvari nepunih tri sata poslije saznanja da je njegova porodica slijedeća. Slika četvrta: na dlanu, ključevi od stana – ključevi kojima je on zaključao stan i koje će neizostavno ponijeti. Ključevi će biti podsjetnik, za ove ljude teško je zamisliti ikakvu drugu funkciju ključeva njihovih kuća i stanova. Slike koje su slijedile dalje bile su preteške: pokušajte zamisliti roditelje, brata i sve ono što vam je drago, što volite, a onda zamislite dno dubokog bunara, tamno i bezživotno. Između te dvije slike nema previše veze ali vas uhvati jeza. Utroba preplašenog čovjeka tu jezu pretvara u očaj i stravičan bol tako da požalite i dovedete u pitanje svaku svoju odluku. Preplavi vas osjećaj krivnje, a ta krivnja kao riječi rečene kroz megafon biva pojačana neopisivim strahom – strahom koji je dobio novu dimenziju. U Sloveniji, na sreću, više nije bilo straha od dubokog bunara ali se javio strah od beskonačne samoće bez igdje ikoga svoga. Naš narod ima izreku: tako ti je grah pao. Grah se kod ovih ljudi nemilosrdno rasuo po oštrim životnim hridima.

Fatima je, sa svojom trinestogodišnjom kćerkom koju je zanimala gluma, sjedila ispred Fuadovog tate i bila vjerovatno jedina osoba koja se željela vratiti u svoj rodni Prijedor, ne zbog grada nego zbog svog muža. On je nestao, a ona se nije mogla pomiriti s time. Ima li neko kome je nerazumna njena želja da se vrati u rat i traži svog voljenog? Kao da ni njen život bez njega nije život. Svaki plan koji je imala, svaku želju i san uključivala je njega i šansa da je on još uvijek živ oživljavalo je i njene želje, planove i snove. Nada je morala preživjeti, nada je neophodan alat za preživljavanje, a što si dalje nada je slabija. Fatima je to znala ali malena pjegava buduća glumica koja je spavala na njenom ramenu bila je važnija od svega.

Vozač autobusa je najavio pauzu u Austriji nadomak Graca, a Senka se nadala da će Fuad konačno obaviti nuždu. Posljednjih sat vremena neprestano je ponavljao da ga boli stomak. Konvoj se zaustavio na parkingu nekog šarenog tržnog centra. Gomila blijedih ljudi, uplašenih lelujavih sjenki, izlila se skoro nečujno iz autobusa tražeći wc i mjesto da zapale cigaretu. Dan je bio sunčan ali je puhao neki oštar negostoljubiv vjetar i iako nije bilo hladno krv se ledila u žilama. Svi su se tresli kao u groznici. Možda to nije imalo nikakve veze sa vjetrom!? Senka je odlučno povela Fuada za ruku prema nekoliko stabala udaljenih pedesetak metara u suprotnom smjeru od tržnog centra. Željela se skloniti iz gužve, redova i čekanja ispred toaleta. Fuad je čučnuo, a na čelu mu se pojavila vena od naprezanja. Mama mu je govorila, polako sine, bez žurbe. On bi samo sklopio oči i jecao naprežući se još više. Kad bi otvorio oči vidio je mamina leđa, njenu kosu razbarušenu na vjetru i mogao je osjetiti nagovještaje panike koja ju je hvatala dok je iščekivala da on obavi nuždu.

“Ne mogu, mama.“

“Dobro sine, nemoj se više naprezati. Hodi da ti mama obuče pantalone.“

Mislila je ništa ne govoriti njegovom ocu. Neka pije još jogurta i zatvor mora proći. Vratila se u masu ljudi ne želeći govoriti o svom problemu. Vidjela je lica ljudi okolo sebe i to joj je bilo dovoljno.

“Kako se zoveš?“ – upitala je stara slovenka vukući za sobom mumiju, jedva živog čovjeka, njenog muža kojemu se nije prestaja tresti desna ruka.

“Fuad.“ – odgovori kratko i nevoljko mati umjesto njega.

“Pogledaj, isti naš unuk.“ – pokušavala je svome mužu, hodajućem mrtvacu uliti malo radosti i uzbuđenja koje je izgleda samo ona nosila u sebi. Od svih glava uvučenih u ramena, spuštenih pogleda pomalo uplašenih, a pomalo tužnih, samo je ona živahno igrala okicama. Jeza se širila oko autobusa dok je razbucana gomila putnika pokušavala pronaći ravnotežu; pokušavala sebi opravdati ovaj neželjeni, mrski ali jedini put. Iz aluminijskih folija i salveta u boji izvirivali su sendviči spremni da zavaraju želudac koji je radio punom parom i kao da se baš u njemu nalazila vaga na kojoj je jedan tas sigurnosti i zaštite sebe i porodice pretezao onaj drugi, ostavljanje svega svoga. Gola koža, torba i oni najbliži; torbe u bunkeru, a tijela u sjedalima tik iznad torbi punih krpa kupljenih u prodavnicama strane robe, u novootvorenim robnim kućama, na pijačnim štandovima, od prodavaca što su donosili robu iz inostranstva i prodavali je samo prijateljima i rodbini po povoljnoj cijeni, u radnjama sa pogrešno napisanom riječi “boutique“, u veleprodajama fabrika tekstila koje su nicale prije rata i zapošljavale mnoštvo neobrazovanih švalja i vezilja. Ljudi su gledali jedni u druge kao da su saučesnici nekog mrskog djela, nimalo hrabriji i odlučniji svjesni te činjenice. Strah i neizvjesnost su rasli i snažili se kako su jedni u drugima vidjeli rastuću nervozu i zabrinutost te ih je hvatala za guše ne dajući zraku da im napuni pluća. Krkljali su tako, svako na svoj  način, daveći se vlastitom slinom zbog ishitrene i neprožvakane odluke o bijegu, o bijegu u zbijeg, sa zbijegom u svijet.

Bjelina Fuadove majice privlačila je svu svjetlost koju je u ovom trenutku moglo dati izgubljeno sunce iznad Austrije, zemlje zimskih skijaških centara. Stari par je i dalje upoređivao ovog mališana sa njihovim unukom koji ih je čekao u Danskoj i jedva da je bio svjestan kako oni uopšte postoje.

“Ima iste okice, istu kosu.“ – govorila je starica.

Fuad se opirao maminim pokušajima da mu obuče gornji dio trenerke i nije se dao odvući od starog para. Mirno je stojao zagledan u prastarog gospodina i njegove suhe usne iza kojih je zjapila šupljina bez ijednog zuba. Gornja usna samo je visila preko potrošenih desni te je mali Fuad uvlačio usne ispod zubi pokušavajući napraviti istu sliku. Duboke bore na starčevom licu, žute bolesne pjege na čelu i sasušena vilica držale su Fuada  zamišljenim i nepomičnim.

“Mama, on nema zuba nikako.“ – reče kratko.

“Pusti to. Hajmo.“ Fuad je nakrivio glavu i nastavio posmatrati starca.

Mama mu je obećavala bombone ako krene sa njom u autobus ali on se nije micao. Vjerovatno nebi poslušao mamu ni za cijelu kesicu bombona, ni za sladoled na štapiću, ni za šećernu vatu koja se prodavala na ulazima u luna parkove, ni za lizalo od kojeg jezik postane plav. Možda bi mu starac prestao biti zanimljiv tek za pravi porculanski kliker zvani porculaner ili za dvije sličice koje su mu falile u albumu životinjski carstvo. Mama se naravno nije uspjela sjetiti toga nego je strpljivo stojala kraj Fuada i pokušavala ga opravdati kod starog para.

Prišao im je Fuadov tata i nježno, pomalo odsutno upitao kako je mališa. Fuad je zagrlio oca oko struka bez riječi i svi su se nasmijali mada je teško objasniti zašto. I stara slovenka je razvukla svoje lice u blažen osmijeh praveći rukama pokrete kao da štipa Fuadove obraze. Još dosta puta bilo je pred njima.

Fatima je došla sa isukanom cigaretom ne govoreći ništa, ne tražeći upaljač dok je gestom lica i obrvama upitala Senku za Fuada. Licem i očima dobila je odgovor kako se ništa nije promijenilo. Sada je šakom punom jasno vidljivih zelenih vena trznula prema Fuadovom ocu, a ovaj je spremno kresnuo plastični upaljač. Plamen na upaljaču prvo se ugasio nekoliko puta prije nego je Fatima divljački uvukla dim u pluća pokušavajući da ne izdahne ništa od toga. Vidjevši upaljač još troje putnika se postrojilo u red držeći cigarete u rukama kao kantice za hranu u redu pred narodnom kuhinjom.

“ Senka moja kuda idemo mi?“ – upita Fatima poluglasno.

“ Izdrži Fato, idemo u slobodu.“ Fuad ih je posmatrao držeći oca za ruku.

“ Živa glava na ramenima je najvažnija.“ – doda saputnica Amira. “ Šta možemo ljudi? Valja se boriti. Tako nam je grah pao.“ Fuad je posmatrao novu sagovornicu. Bila mu je interesanta.

Pauza je bila na izmaku kao i snaga ovih ljudi. Oni vjerovatno nisu ni znali da je imaju toliko. Pored svega podržavali su jedni druge, bili jaki i uvijek imali nove riječi utjehe neophodne kao zrak ili voda. Njihove želje suočene sa stvarnosti stojale su u sukobu i proturječile svemu što su planirali i čemu su se nadali tako da je iluzija utjehe postajala jedna od onih neprocjenjivih stvari za koje ne postoji novac kojim bi se mogla kupiti.

Jedan austrijanac vodio je psa naćuljenih ušiju. Čim je primjetio gomilu, pas je počeo glasno lajati i otimati se iz ruku prosijedog čovjeka. Čovjek se borio sa svojim ljubimcem govoreći mu da se smiri i trgajući naglo povodac. Ništa nije pomagalo. Lavež je strujao prohladnim zrakom punim mirisa dima i benzina dok se pas zategnut omčom propinjao na zadnje šape kao da se želi otrgnuti i uletjeti u gomilu. Životinja je nemilosrdno lajala gonjena zlosutnim instiktom dok iz gomile putnika niko nije obraćao pažnju. Svijet oko njih još uvijek nije postojao, nije bio stvaran; lavež nije bio stvaran, olovno sivo nebo nije bio stvarno. Ništa osim patnje i nedoumice nije bilo stvarno.

Amira je bila najhrabrija osoba u konvoju iako je bila u šestom mjesecu trudnoće. Njen muž Ivica, komandir u policiji bio je jedan od prvih koji su smetali novoj vlasti u Prijedoru. Pobjegao je prvog dana rata ako se uopšte može odrediti prvi dan za takav užas koji preplavi ljude. Kako je moguće odrediti dan poslije kojeg će nevin čovjek ubiti drugog nevinog čovjeka jer nisu na istoj strani? Ratovi krenu u našim glavama i tamo rastu i jačaju puno prije nego padne prva kap ljudske krvi. Ljudska krv pokreće svijet, a mi smo je sapirali sa ulica. Javio joj se iz Danske i ona je na ovom putu shvatila kako će roditi dijete u slobodnoj zemlji sa živim ocem i to joj je davalo snagu. On će je dočekati, čekaće je na stanici do koje ide ovaj konvoj. Kada ga ugleda počeće novi život. Amira dugo nije željela dijete. Živjela je vjenčana sa svojim mužem čitavih osam godina jer su voljeli putovati i ići na koncerte. Ona je slikala i voljela nesputanost, a on, policajac strog prema svima ostalima njoj je dopuštao sve. Čekao ju je i udovoljavao joj. Za novu godinu 92′ negdje oko tri ujutro, dok su zagrljeni ležali u jednoj sobi na krevetu među jaknama i kaputima, na spratu kuće njihovih prijatelja gdje je bila velika zabava rekla mu je: ‘Sada želim nositi tvoje dijete.’ On je gotovo zaplakao od sreće. Oči su mu se malo ovlažile i stegnuo ju je jače dok je novodišnji sjaj sa njenog lica prelazio na njegovo. Ona ga je onda nježno odgurnula, pogledala u oči i rekla: ‘Ja već nosim tvoje dijete. Trudna sam. Željela sam prvo da znaš kako to svim srcem sada želim.’ Njegove oči, brane suzama, popustile su. Poljubio je svoju slikarku.

Sjedila je sama naspram Fuadovog oca stalno ga nudeći kikirikijem, košpama ili mu je tražila pomoć oko rješavanja ukrštenice. Kako ju je stalno odbijao uzela je Fuadove bojice i nacrtala Senku sa isplaženim jezikom namjestivši list papira kao masku. To ih je sve zabavilo, a Fuada ponajviše. Iako ga je bilo stomak nasmijao se od srca. Morala mu je crtati sve životinje kojima je Fuad znao ime i izgled; nije joj bilo mrsko. U njoj su kucala dva srca, dva života. Ona je iz  ponora smrti koji se zvao Bosna izvukla dvoje i to joj je dalo snagu kakvu normalan čovjek ne može ni zamisliti. Prolazili su kroz divna sela i gradove, kroz prelijepe krajeve koje nikada neće moći nazvati svojima i gdje neće sresti nikoga ko bi ih razumio. Tužno, cijela Evropa koja je bila pred njima izgledala je nepomično, ravnodušno i da nije bilo vjetra koji je razmahivao grane na drveću činilo bi se kako je Evropa ustvari samo slika nesposobna da govori i osjeća. Njeni putevi su bili glatki, precizni i postojani ali prazni, ne znakovima, ne sigurnosnim mjerama nego ljudima. Ti automobili koje su sretali na cestama izgledali su kao roboti, kao mašine koje su se same kretale na zadanim putanjama.

Grad je bio lijep, popločane ulice i kuće od cigle bile su lijepe, park kraj kojeg su prošli bio je lijep i nebo je bilo lijepo ali njima nije trebala ljepota. Autobus je polako usporavao i pratio je posljednje zavoje pri ulasku u stanicu. Put se završavao ali tiha patnja u njima jednako je tinjala. Pobjegli su ali jeli ovo bio kraj njihovog bijega ili će vječno ostati bjegunci? Oni o tome još nisu razmišljali, bili su isuviše zbunjeni da bi mislili o svojoj budućnosti.

Amirin muž Ivica stojao je na čelu grupe ljudi koja je dočekivala ovaj konvoj. Jedva je uspio dočekati otvaranje vrata i silazak njegove supruge. Nije im smetao oštri skandnavski zrak dok su grlili jedno drugo, poljupcima je brisao suze sa njenog lica. Ostali su izlazili polako na čvrsto, stabilno tlo kraljevine Danske i treperavim nesigurnim nogama gazili u susret nepoznatome. Ipak se osjećalo olakšanje. Okolo njih život se odvijao svojim tokom. Mali Fuad je gledao za dvije nasmijane djevojčice koje su nedaleko od njih protunjanle na svojim rozim biciklima. Plave raspuštene kose vijorile su za njima. Preuzimali su svoje torbe i gledali se pokušavajući se ponovno ohrabriti. Stara slovenka i muž, jedini turisti iz ovog autobusa stojali su uspravljeno očekujući svoju porodicu i nisu puno obraćali pažnju na ostale, nisu ni morali niti se to od njih očekivalo. Vitka plavuša, slovenkina kćerka prilazila je s osmijehom držeći za ruku svoga sina. Starica ga je ljubila, milovala po kosi i tepala mu ali se mališan nije mnogo obazirao na sve to. Ugledao je Fuada, dječaka koji je zaista ličio na njega i odmah mu je dječije nevino pritrčao, želeći igru. Fuadu se u tom trenutku na pantolama pojavljivao rastući tamni krug. Kristijan je pokazao prstom na Fuada, povukao mamu za ruku i rekao: “Mama, mama glej!“

Fuad je šutio. Vidio je da gledaju u njega, slegnuo ramenima i izgledalo je kao da nema nikakav odgovor. Iako mali, već je kao muškarac znao da nije dobro biti upišan pa je  naglo progovorio kao opravdanje: “Tako mi grah pao.“

Mali Kristijan nije razumio Fuada. Tražio je da mu to prevedu. Kad je čuo šta mu je mama prevela zbunjeno je odgovorio “Ker ja ne jem fižol.“  (Zato ja ne jedem grah.)

Dok su se smijali Kristijanovom odgovoru Fuadu se na obe strane pantalona pojavljivala sve veća mrlja. Mali danac slovenskih korjena ponovo je uperio prstom u malog bosanca, stisnuo nos i napravio grimasu. Senka, ne mareći za ostale, smješeći se svom malom sinu, izusti tek tada ni ne znajući zašto: “Sloboda.“

Na to je Fatima, dok joj je kćerka tražila svoj ruksak, tiho dodala: “Jebem ti slobodu!“

One Response to Darijan Ajdin: Ravnoteža viska u zakrivljenom svijetu

  1. Odlična priča.

    slon
    24. маја 2013. at 21:24
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.