Adnadin Jašarević, SOKRATOVA PROMIŠLJANJA NA HRIDI

Filed under: afirmator,broj 18 - septembar 2013,sf / horor |

More boje vina talasa u nedogled… Ne vidim mu ni kraja ni počinka… Predaleko se pruža za moj uskogrud…

Stojim navrh litice, što se k`o kažiprst isturila, nekako prijeteći, trbuha otežalog od jela –  što nam ne bi zemlja prijetila, s vremena na vrijeme…  Smatram da je nepristojno… suočiti se sa prostranstvom opterećen plinovima, problematičnom probavom, podrigivanjem… no to je to… Čovjek uvijek tako odgovara pred beskonačjem: usere se.

More šapuće: ili je to prije sklad nalik na muziku, nota po nota se previja i udara o obalu.

Ne poznam tu melodiju… djeluje istovremeno tužno i razigrano, što mi se u ovom trenutku čini nemogućim, jer baš ja stojim navrh litice, iznad dubokog uzdišućeg mora.

No, kako vjerujem u duh muzike, koji je takav da ga ne možete zadržati u svome vremenu, vremenu koje vam je dato, pretpostaviću da mi more pjeva nekim od budućih glasova… Kao da žena opojnih očiju, mrke kože, pjeva naslonjena na rijeku… I te oči nalik na zrele bademe… a usne procvjetale višnje, zrele, otežale od punine… i  zvone…

Biće to blues koji neću slušati… O Nina, Sarah, Billy, Ella, kako biste znale da naslutih vaše daleke glasove u tom moru opora glasa, moru tako snažnom i tako neveselom, da bih i sam pustio suzicu, kada bih si takvo što mogao dopustiti…

Jer, filozofi ne plaču…

Jer, nama je jasna tajna postanja, bitka i skončanja…

Jer se ničemu ne nadamo…

Moja crijeva zavrću se u čudesne spletove. Valjda me nastoje sjetiti o nesumnjivo konačnoj prirodi.  No, kako ne prihvatam da je varenje odrednica moje egzistencije, uporno ignorišem čudne glasove utrobe, nagon da se userem baš u more… Ne zbog moga dostojanstva – ta kome je važno! No zbog sve te siline i ljepote, tog mora što duboko, duboko, mračne i uzvišene tajne krije…

Iznužditi se ili ne pitanje je sad?

Ne znam zašto, ali osjećam da će neko ovu maksimu uzdići do razine sveopće kulturološke vrijednote, ne samo puke uzrječice. Naravno, već si umišljam kako bi taj izrijek zvučao i izgledao u amfiteatru, pred publikom zahtijevnom i uzvišenog željnom. Ne izgleda baš dostojno patosa zagledati glumca koji pred vas zadnjicu napetu istura i o nuždi progovara. No, kako je iznuždavanje usko povezano sa samim bitkom, ko zna, možda bi ovu dilemu trebalo preinačiti u izrijek podnošljiviji za prosječna posjetioca teatra?

Možda: jesam ili nisam, pitanje je sad?

Kako god, ova dilema mi se baš sada, dok odozgo zurim u to more koje pjeva poput tišine, more tiho poput smrti, ne čini naročito  važnom, meni… I jesam i nisam… Stvar je u tome da se u jednom tanahnom djeliću vremena, nezamjetljivom, da raščistiti kamo pripadam. Samo jedan korak naprijed i već je svima jasno da nisam, kamoli meni.

Strašno je za priznati, ali baš je tako: jedino što mene vezuje za bitak je taj neugodni nagon da se userem pred dželatima, ma kako  to nedostojanstveno izgledalo. Baš me briga…  za dostojanstvo… Moj bitak i tako i tako spada u usrana posla. Ništa me za ovozemaljsko bitisanje osim tog sranja ne vezuje. Očito su poslovi utrobe važniji no što mi se za života činilo. Izgleda, poprilično nas određuju.

Ovim bešćutnim stražarima je, slutim oduvijek bilo jasno, što sad promišljam prije no koraknem u nebitak.

Ćutke, smjerno, ali i neumoljivi, čekaju, ne požuruju me. Znaju oni da ću, kad skočim u dubine, nestati iz njihovog poimanja, ma iz koncepcije postanja, svakako!

Počinjem uživati u tumbanju crijeva, širenju i skupljanju čmara…

Gadno je to… kad čovjeka posvećenog oblikovanju misli i ljepoti za život drži tek tanka uzica istkana od vlastitih govana. Gadno, nepodnošljivo, uvredljivo… Ali, takvi smo mi, puzaći na licu ovog svijeta… Hranjenje, varenje i izmetanje nam tkaju sudbine…

Stoga, dok se nije desilo neumitno, veliko sranje, pružam stopalo naprijed u  prazninu… tako daleku, neizmjernu, da mi moj pad izgleda kao zamrznut u vječnosti…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.