Adnadin Jašarević: Skica za Boga

Filed under: 2015,afirmator,broj-45-decembar-2015,poezija i proza |

Slika-347Trg Svetog Marka prekriven pticama tako da gubite perspektivu, nekako vam izmiče preko krila nalik na talase. Razmičem leteću živinu krupnim koracima. Uskoro će sve odletjeti, kada se ljudi razmile trgom. Za njima će ostati tepih od izmetina…

Kratke oštre jutarnje sjenke tornjeva sjeku kroz krila i govna: sukobe se pod mojim stopalima. Sjenovita staza vodi ka brončanim vratnicama, visokim, masivnim, preteškim da ih podnesete sem pognute kičme. Sa kamenluka me gledaju anđeli, krila zarivena duboko u granit, prsti kratki, debeli, nalik na kobasice umočene u senf, lica svedena kao u kljun grabežljivice. Umišljam si kako me prate nepomičnim očima dok koračam stepenicama gore… stepenicama koje kao da nisu pravljene po mjeri čovjekovog koraka… Te oči koje ništa ne može pomjeriti, oči koje sve gledaju i ništa ne vide…

Kapija je prevelika za samotnjaka, zinula k’o ralje, guta, gladna k`o pustinja. Dahćem protiskujući se unutra, jer, taj svod što ga ćutim, gore, ponad tjemena, pretežak je, tjera vas na koljena, da izranjavite prste grebuć’ za uporištem u tvrdim pločama poda. A vi klizite, da… klizite… klizite… nikad kraja. Vesela družina svetaca smije vam se grohotom sa visokih galerija, prožeti svjetlošću, ne nutarnjom, ne nužno, potpomognuti suncem što se s mukom diže iznad tornjeva katedrale… Povraćam na pod: jaja, hrenovke, rajčica, napola svareni. Tako, sada mogu komentirati moju prehranu, ako to nije odveć gadno za njihove prosvjetljene trbuhe.

Šaram pogledom naokolo. Dopuzao sam u samo središte unutrašnjeg, zasvođenog neba. U žiži posmatrača čiji hihot jenjava… Valjda me konačno shvaćaju ozbiljno. Čupkaju brade, uvrću ih obješenjački oko prstiju – poneki prst u nozdrvi – namiguju, ima i isplaženih jezika… Ne bih rekao da mi se rugaju: k’o pas kad ugleda kosku… drevne krvopije.

Oltar se ponaša kao da očekuje da ću se prućiti preko njega, rumene boje, boje vina zatvorenog u boci tako dugo da ga svjetlost ne bi prepoznala. Velika, prijeteća ruka kima odozgo: dođi… raskošna brada, pleća svikla na teške poslove, preteške, i taj pogled što ne nudi utjehe za slabe: samo žrtvovanje. Što da ne, svi moramo leći na oltar i ponuditi svoje meso, otvoriti utrobe…

Ležim pogleda zakucanog za tanahni nepokretni oblačak, potpuno otvoren, tako da se vidi kako tu nije bilo ko zna što za zatvarati. Oblaćak… on nikada ne kiši, ni hlada od njega, vjetra ne zna… Tek tako visi gore, iznad svega, iznad krilatih u uspenju, iznad žezla, iznad bradatih komedijaša zaodjenutih u rite, iznad križa zarivenog u zemlju, s takvom silinom, iznad krvi što ispisuje nove arabeske preko kamenog lica oltara i iznad ptičjih govana, iznad svega… Taj oblaćić oslikan koliko da prikrije pogrešan potez, što ga umjetnik od davnine zamrlja na svodu, pomaže mi da shvatim nedokučivu božansku prirodu… Zurim u tu grešku, potresen, u lice Boga, potpuno zaokupljenog podržavanjem tog oblačića na kamenom nebu…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.