Adnadin Jašarević, O MELANTEJU

Filed under: afirmator,broj 19 - okrobar 2013,poezija i proza,sf / horor |

Dvorište palače je tako tiho… Kao grob… Ne bilo čiji, izvjesno njegov. Ni glasa, ni od koga, ni onog njemu dobro znanog klepetanja lonaca i hihota kuharica, ni šuškanja haljina, ni struganja brezove metle o kao mlijeko bijele ploče… Ni ptice se ne glasaju… Ma, ni muha da zazuji… Samo njegovo srce tuče, odjekuje k`o ratni bubnjevi.

U vidokrugu mu drevni platan i njegovi jutarnji plodovi: dvanaest žena se njiše sa najnižih grana, nekako skladno, kao da njihove mlitave ruke i noge slijede takt sumornog plesa mrtvih… Melantej drhti, od glave do pete, prestravljen kako to nikada do tada nije bio. Znoj ga na trenutak zaslijepi… Obriše ga nadlanicom iz očiju. Žmirka… Ne usuđuje se pogledati ni lijevo ni desno, ni naprijed, ka sluškinjama isplaženih crnih jezika…

Zuri u mliječno bijele ploče… uredno složene, pravilnih crta… savršenih, da…

Crijeva mu se sapliću u bolni čvor, kao da se sav njegov strah slio u utrobu, probavljen, zguran dalje da… pa da… Melantej ne zna za dostojanstvo, ali mu se ipak ne da usrati od straha. Stoga se zgrčio poput djeteta što iščekuje kaznu.

O, a kazna baš pristiže mekanim, jedva čujnim korakom.

Jednostavne, otrcane sandale ulaze u njegov ograničeni vidokrug. Mršti se s neodobravanjem, jer su narušile umirujuću jednostavnost i savršenstvo kvadrata: do sada nije shvatao svrhu geometrije. Naukovanje u djetinjstvu nije dospijevalo do njegove priproste svijesti obuzete poljima… No, sada, sada je pojmio, konačno, koliko bijaše isprazan njegov život: desetljeća lutanja za kozama, kroz vrijesove, tihe doline, uz strme kose, kržljave šumarke stjenovitih brdašaca… a sve to izvan okvira geometrije, koja, uistinu određuje našu suštinu.

Njegov prosti um sred nagnuća prosvjetljenju stade svekolika sjećanja, predjele, drvo i cvat, kozu i pseto, izbe i palaće, no, čak i jato galebova, zaodjevati u valjkove, lopte, kocke, uskovitlane divljački u kolu što se obrtalo nevjerovatno brzo oko žežućeg plamena, titanskog stupa svjetlosti zabodenog u samo središte svijeta…

No, ko to zna, možda bi od tog kukavnog kozara sudbina skrojila itačkog Pitagoru da za svoje oruđe ne odabra baš strašnog Odiseja.

Nadvio se nad nesretnim Melantejem poput orla ribara… Prosjačke halje na njemu nisu priječile vidjeti moćnog kralja, kralja obružanog gnjevom, silnog, lica surovog, bora svedenih na čelu poput bodeža.

A ovome namah iz svijesti iščilješe kocke i valjci, sve te linije koje se sjeku pod savršenim uglovima, i baci se poput prebijenog pseta gospodaru pred noge. Stade ih zalijevati, Odisejeva stopala, suzama i slinom, mrmljajući nerazgovjetno zaludne besmislice…

–          Melantej je ime izdajničko – Odisej će glasom grubim, što priječi pogovora. – Čuješ li što zborim, slugo?

–          O da, da gospodaru moj! – Melantej se pridiže malko i usudi podići glavu.

 

U očima mu zaiskri nada: nije očekivao da će mu se gospodar obratiti. Kroz glavu mu se zavrtješe opravdanja, sitne laži, dodvoravanja… Zakratko, jer snažna ruka ščepa ga za uho, potegnu ga naviše i… pred očima mu sve zakrvavi. Crveno je boja boli. Valjao se tlom vrišteči… Isprekidanim, grčevitim pokretima isprva je tražio uho, a kad je konačno napipao da ga nema, pokuša dlanom zaustaviti krv.

Nekako se udesilo da baš u tom trenutku Odisejeva sjenka pada preko njega… poput prekrivača… Šutnu ga nogom, kako nezadovoljni gospodar zna šutnuti psa.

 

–          Ustaj… – naredi mu, tiho… No, u tom je glasu sad bilo više prijetnje…

 

Melantej se pridiže na koljena… Čudna kakofonija poteče iz njega, isprekidani jecaji utkani između nedovršenih riječi, malo, malo pretočenih u nesuvislo krkljanje… Ispruži desnicu ka gospodaru kao da prosi. No, Odisej koraknu prema njemu, ščepa ga za drugo uho i hladnokrvnim, sračunatim pokretom odsječe i njega.

 

–          Ne trebaju uši sluzi što ne sluša gospodara… – reče i pozva rukom stražare.

 

S dlanovima na ranama što zinuše iz njegove glave Melantej kao opčinjen gleda kako gospodar briše krv sa oštrice o prosjačke prnje. Odlazi iz njegovog vidokruga naizgled sporim, presporim koracima, kao da se i ovaj vreli dan zavjerio sa njegovim krvnikom, namjeren da zaustavi sunačane kočije u neprekidnom podnevu, sve što kreće uspori do nepokreta…

Dok ga stražari odvlače do visokog zida njemu se čini, ma kako bio nemaštovit, da će ovaj trenutak boli trajati do u vječnost i već nasluti prirodu onostranog, tamo gdje mrtvi idu, u dvorane gdje sviju samo zaustave: no, zar bi trebalo zamisliti neku grđu kaznu, do trajati bez konca suočen sa najgorim iskustvom što ti je moglo pripasti…

Bol… Njegov nos se preturi preko brade, nadolje, odskakuta s prsa na koljeno, preko ploča bojeći ih crvenim mrljama. Kao da i taj drevni mermer krvari… a ne on, Melantej…

Stražari mu odvajaju ruke od glave i vezuju ih koliko da ga rastegnu, baš kao da se sprema zagrliti draganu, široko, široko raširenih ruku, onako, kao kad je uočite izdaleka. Trčite preko polja… Krv se slijeva u usta…  Obećavajući, trčite, trčite… On je kuša: baš je bljutava ta njegova krv. I vrišteči crvena.

Sjekira pada niotkuda i zasjeca odmah ispod ramena. Melantej se skoro preturi na drugu stranu. No, nečija čvrsta šaka ga zadrža. I opet… Kleči u lokvi krvi i gleda u svoje ruke kako se trzaju, traže ga, da ga zgrabe, prste što se grče kao kandže…

Bol… Nema boli… Negdje je prešao tanahnu granicu, te ga Melantej više nije mogao pronaći, niti u otvorenim ranama, niti u grudima, ni u čelu, što je do maloprije odjekivalo kao da mu iznad očiju jaše četa konjanika.

Zuri u prazninu… Prozirnom mu se čini ta ruka što ga pridržava… Drvo se uvija kao dim iz vatrice, a one djevojke, prostakuše, razvukle usne u posprdne osmjehe – bijeli im zubi pocupkuju, razigrani izazivaju Melanteja… Stupovi i stube, zidovi i kolonade, razlažu se, premještaju gradeć prostranstvo bez perspektive… ili mnoštva perspektiva što se među sobom sudaraju, skobe, nasrću kao vukovi…

Melantej pomisli kako bi to bilo zgodno naslikati… Neko hoće, nekada, te pute besputne, kapije otvorene u ponore, stepeništa svijena ka gore s puno truda, a vode nikamo…

Kroz obećavajuću crvenu izmaglicu shvata da su mu odsjekli i noge… Bačen leđima na tle gleda ka vječitom nebu, purpurnim oblacima, motri sunčeve kočije kako igraju povrh svoda. Gleda i smije se, mada, ćuti kako život ističe iz njega… Smije se nebesima, posprdno, jer on je, obični kozar, u tom dugom, dugom trenutku boli i umiranja, spoznao kako djela postanje: bijaše i matematičar i filozof i slikar… Tone u crvenilo žaleći samo zbog jednog: nije se dosjetio niti jednog pjevanja, koliko da preko Stiksa prenese i duh poeta…

Trepće i posljednji put pogleda ka krvavom nebu, tako dubokom i tako tihom, baš poput smrti…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.