Mario Lovreković: UTOPIJA

Filed under: 2017,afirmator,broj 59 - februar 2017,proza |

utopia_in_four_movements_filmstill5_utopiasignSkrivam se. Svjesno to činim. Osjećam da je tako dobro za mene, da je ispravno. Ponekad šutim, riječi jednostavno ne idu van iz mene, a previše ih postoji, zapravo. Trebale bi biti izrečene, jer duša bi mi slobodnije disala, međutim ne ide. Nikako ne ide. I kada pomislim da ću moći, da sam prstima zarobio rukohvat slobode izražavanja – smrznem se. Jezik postane kamen, ždrijelo postane led. Riječi jednostavno ne izlaze na van. Mrtve su.

Ta nemoć me još više tjera da šutim, ne izražavam se verbalno. Stoga pišem. Papir ne poznaje slabost govora, on govori umjesto onih koji šute. Prima na sebe sve što treba biti rečeno, zatim napisano prikazuje onima koji govore (ponekad i previše). Ako ih je uopće briga za navedeno. Prečesto i nije, ali… zar je važno?

Nije. Doista nije. Danas više nikoga nije briga za ništa i za nikoga. Kapitalizam nas je pretvorio u moderne robove društva, stoku legalne mafije, u kapljice krvi koje niti jedna žila ne bi primijetila. Prošli bi kroz nju kao da smo leukocit koji živi samo nekoliko dana. Zatim umire, daje mjesto drugome koji će se boriti protiv stranih organizama, odnosno štetnih čimbenika. Prošli bi kroz nju poput magle kroz sunčano jutro. Smrtno.

Stoga sanjam. Sanjam u svome umu, u svojoj glavi. Živim na mjestu koje ne postoji. Suprotno činim onda kada moram, kada sam prisiljen biti dijelom legalnoga ropstva. Inače, dišem u sebi. Kažem, sanjam…

Neću raspravljati o ideji Tomasa Mura, ali o onoj Džona Lenona možebitno hoću. Jer Mur nije imao tu viziju mira, nije ju mogao imati u svome vremenu, dok je Džon itekako oživio upravo tu ideju o vječnome miru. U svojoj pozitivnoj mašti stvorio je svijet u kojemu danas i moje truplo pokušava živjeti.

Pokušavam smiriti duh, uživati kao pacifist, biti sretan u vlastitome gradu. Zahtijevam slobodu u svome domu kojega još uvijek otplaćujem bankama. Želim vratiti tečnost govora svome ždrijelu, biti otac svome djetetu, želim biti suprug koji može pokazati osjećaje onoj koja zaslužuje da joj vratim krila, da joj vratim nebo, želim…

Opisao sam ono najljepše, ono što želim za sebe. Jednako želim i drugima, onima koje često zaboravimo sve dok se loše ne dogodi upravo nama samima.

Želim da se ne zaborave ti drugi koji moguće sanjaju o Utopiji nekim drugim načinom, a san im naposljetku postane strava: mučeni, silovani, ubijeni, razapeti, spaljeni, sakaćeni, umrli u najgorim mukama koje ne želim nabrajati, ali ljudi ih proživješe. Ili ne?

Isuse, zar ideja Utopije nije ono što si Ti htio? Što si zapravo htio? Da patimo kako bismo sjeli za stol s Ocem? I da vječno jedemo i pijemo?

Ako je tvoj stol bogat i Ti sjediš i gledaš isto ovo što ja gledam: slobodno blaguj bez mene. Nisam gladan. Napraviti ću ono što Ti nisi, pomoći ću drugima. Moj grad je Utopija. Svi su dobrodošli! Nema nasilja, nema politike, nema kapitalizma, nema vjere, postoji samo ljubav i mir. Moj grad je moj um. Konačni  i vječni mir.

 

Džon Lenon

IMAGINE

 

Imagine there’s no heaven
It’s easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today… Aha-ah…

Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion, too
Imagine all the people
Living life in peace… You…

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope someday you’ll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world… You…

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope someday you’ll join us
And the world will live as one

 

Bottom of Form

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.